Moj prvi planinarski korak – totalni amater na Snježnik
Kad danas pogledam unazad, teško mi je povjerovati koliko malo sam znala o planinarenju – zapravo, nisam znala baš ništa. Nisam znala što znači “ići u planinu”, kako se pripremiti, što ponijeti, niti kako se obući. Bila sam, bez pretjerivanja, totalni amater.
Godina je bila 2014. JA – potpuno zelena. Ne da nisam imala iskustva… nego nisam ni znala što planinarenje zapravo znači. U mojoj glavi to je bila neka “duža šetnja po prirodi”. Ništa strašno, jel tako? 😅
Na tu avanturu krenula sam s mamom, koja je već imala iskustva i poznavala je jednu planinarsku grupu. Odlučila me povesti sa sobom – iako nisam imala pojma što me čeka. Iskreno, ni ona vjerojatno nije bila svjesna koliko sam nepripremljena.
A moja “oprema”? Bolje da ne pričam. Kad danas pogledam slike s tog izleta, dođe mi da ih sakrijem zauvijek. Odjeća potpuno neprikladna, obuća još gora, ruksak više kao za školu nego za planinu… Ukratko, izgledala sam kao da idem na piknik, a ne na uspon na Snježnik.
Ipak, bez obzira na sve to – ili možda baš zbog toga – taj dan mi je ostao urezan u sjećanje.
Sjećam se početka puta, laganog uzbuđenja pomiješanog s dozom straha. Sjećam se kako sam već nakon kratkog vremena shvatila da ovo nije šetnja po parku. Noge su počele osjećati svaki korak, a uzbrdice su izgledale beskonačno. U jednom trenutku sam se pitala – zašto sam uopće krenula?
Korak po korak i nešto se promijenilo. Priroda oko mene bila je nevjerojatna. Mir, svjež zrak, tišina koju povremeno prekida samo zvuk koraka i razgovor planinara… sve to imalo je neku posebnu čar. I iako sam bila umorna, nastavila sam dalje.
A onda – VRH.
Onaj trenutak kada staneš, pogledaš oko sebe i shvatiš da si uspio. Da si se popeo tamo gdje ti se na početku činilo nemogućim. Pogled koji se pruža, osjećaj ponosa i nevjerice… to je nešto što se ne može opisati riječima dok to ne doživiš. Mislim da je baš tada, na vrhu Snježnik, u meni rođena ljubav prema planinarenju.
Od tog dana prošlo je mnogo godina, puno uspona i još više naučenih lekcija – o opremi, pripremi, ali i o sebi. Danas znam koliko su važne dobre cipele, slojevito odijevanje i planiranje. Ali isto tako znam da za prvi korak nije potrebno savršenstvo.
Ponekad je dovoljno samo krenuti. Jer nikad ne znaš – možda će baš taj jedan, pomalo nespretan i potpuno amaterski pokušaj postati početak nečega što ćeš zavoljeti cijeli život.
Mali teaser za nastavak…
Ono što je posebno zanimljivo je da sam se, puno godina kasnije, ponovno uputila na Snježnik — ali ovaj put kao potpuno druga osoba.
S puno više iskustva, znanja i, najvažnije, puno boljom opremom 😄
Ali ne samo to — išla sam sasvim drugim putem, drugim stazama i doživjela planinu na potpuno drugačiji način.
O tome ću pisati u sljedećem blogu, s puno više detalja… jer ipak je to jedna svježija (i malo manje kaotična) avantura 😉
